Mjesec dana nakon napada Hamasa na Izrael 7. oktobra 2023 vjerovao sam da postoje dokazi da je izraelska vojska počinila ratne zločine i potencijalno zločine protiv čovječnosti u svom kontranapadu na Gazu. Ali, uprkos optužbama najglasnijih kritičara Izraela, meni se činilo da dokazi ne ukazuju na zločin genocida.

Do maja 2024. Izraelske odbrambene snage (IDF) naredile su da se oko milion Palestinaca koji su se sklonili u Rafi, najjužnijem i posljednjem relativno neoštećenom gradu u Pojasu Gaze, presele u priobalno područje Mavasi, gdje gotovo da nije bilo skloništa. Vojska je potom nastavila da razara veći dio Rafe, što je uglavnom bilo završeno do avgusta.

U tom trenutku više nije bilo moguće poricati da obrazac operacija IDF-a odgovara izjavama izraelskih lidera koje su ukazivale na genocidnu namjeru. Premijer Benjamin Netanjahu je obećao da će neprijatelj platiti “ogromnu cijenu” za napad i da će IDF pretvoriti djelove Gaze, u kojima Hamas djeluje, “u ruševine”, te je pozvao “stanovnike Gaze” da “odu odmah jer ćemo djelovati silovito svuda”.

foto: REUTERS

Netanjahu je pozvao svoje građane da se sjete “šta vam je učinio Amalek”, što su mnogi protumačili kao pozivanje na biblijski stih koji poziva Izraelce da “pobiju i muškarce i žene, i djecu i dojenčad” svog drevnog neprijatelja. Mnogi vladini i vojni zvaničnici govorili su da se bore protiv “životnja u ljudskom obliku”, a kasnije su pozivali na “potpuno uništenje”.

Izraelske akcije mogle su se tumačiti jedino kao sprovođenje izražene namjere da se Pojas Gaze učini nenastanjivim za njegovu palestinsku populaciju. Vjerujem da je cilj bio, i ostao, da se stanovništvo prisili da napusti Pojas u potpunosti ili, s obzirom na to da nema gdje da ode, da se enklava onesposobi stalnim bombardovanjem i nestašicom hrane, čiste vode, sanitarnih uslova i medicinske pomoći do te mjere da Palestinci u Gazi ne mogu da prežive niti da ponovo izgrade život.

Moj neminovni zaključak jeste da Izrael sprovodi genocid nad palestinskim narodom. Odrastao sam u cionističkom domu, prvu polovinu života proveo sam u Izraelu, služio u IDF-u kao vojnik i oficir, a većinu karijere sam posvetio istraživanju i pisanju o ratnim zločinima i Holokaustu i zato je ovo bio bolan zaključak, koji sam odbijao da prihvatim koliko god sam mogao. Međutim, već četvrt vijeka predajem o genocidu. Mogu da ga prepoznam kada ga vidim.

Petomjesečna palestinska beba koja pati od neuhranjenosti, u bolnici u Kan Junisufoto: REUTERS

I nijesam jedini. Sve veći broj stručnjaka za genocid i međunarodno pravo zaključuje da se izraelske akcije u Gazi mogu jedino definisati kao genocid. Isto tvrdi i Frančeska Albaneze, specijalna izvjestiteljka UN za Zapadnu obalu i Gazu, kao i Amnesti internešnal. Južnoafrička Republika je pokrenula postupak protiv Izraela pred Međunarodnim sudom pravde po osnovu genocida.

Uporno negiranje ove kvalifikacije od strane država, međunarodnih organizacija, pravnih i akademskih autoriteta nanosi nesagledivu štetu ne samo narodu Gaze i Izraela, već i cijelom sistemu međunarodnog prava, koji je uspostavljen nakon užasa Holokausta da bi spriječio ponavljanje takvih zločina. To je prijetnja samim temeljima moralnog poretka na kojem svi počivamo.

Ujedinjene nacije su 1948. definisale zločin genocida kao “namjeru da se uništi, u cjelosti ili djelimično, neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa, kao takva”. Dakle, da bismo utvrdili šta predstavlja genocid, moramo istovremeno dokazati postojanje namjere i pokazati da se ta namjera sprovodi. U slučaju Izraela, tu namjeru su javno izrazili brojni zvaničnici i lideri. Međutim, namjera se može zaključiti i iz obrasca operacija na terenu koji je postao jasan do maja 2024, i od tada postaje sve jasniji, kako su izraelske snage sistematski uništavale Gazu.

Većina stručnjaka za genocid oprezna je u primjeni tog pojma na savremene događaje, zbog toga što se, od kada ga je 1944. skovao jevrejsko-poljski pravnik Rafael Lemkin, često koristi za opisivanje svakog masakra ili neljudskog postupanja. Zapravo, pojedini čak tvrde da bi tu kategoriju trebalo potpuno odbaciti, jer često više služi izražavanju ogorčenosti nego identifikaciji konkretnog zločina.

Moj neminovni zaključak je da Izrael sprovodi genocid nad palestinskim narodom. Odrastao sam u cionističkom domu, prvu polovinu života sam proveo u Izraelu, služio u IDF-u kao vojnik i oficir, a većinu karijere sam posvetio istraživanju i pisanju o ratnim zločinima i Holokaustu i zato je ovo bio bolan zaključak, koji sam odbijao da prihvatim koliko god sam mogao. Međutim, već četvrt vijeka predajem o genocidu. Mogu da ga prepoznam kada ga vidim

Ipak, kako je Lemkin prepoznao, a UN kasnije prihvatile, ključno je razlikovati pokušaj uništenja određene grupe ljudi od drugih zločina u okviru međunarodnog prava, poput ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Drugi zločini podrazumijevaju neselektivna ili namjerna ubistva civila kao pojedinaca, dok genocid označava ubijanje ljudi kao pripadnika određene grupe, s ciljem da se ta grupa nepovratno uništi, tako da više nikada ne može da se obnovi kao politička, društvena ili kulturna cjelina. Međunarodna zajednica je usvajanjem konvencije poručila da su sve države potpisnice obavezne da spriječe takav pokušaj, da učine sve što mogu da ga zaustave dok traje, i da naknadno kazne one koji su u njemu učestvovali – čak i ako se on desio unutar granica jedne suverene države.

Označavanje nekog djela kao genocida ima ozbiljne političke, pravne i moralne posljedice. Ukoliko Međunarodni sud pravde utvrdi da je neka država uključena u čin genocida, naročito ako tu odluku podrži Savjet bezbjednosti UN, to može dovesti do ozbiljnih sankcija.

Političari ili generali optuženi za genocid ili druga kršenja međunarodnog humanitarnog prava pred Međunarodnim krivičnim sudom mogu se suočiti s hapšenjem izvan granica svoje zemlje. A društvo koje opravdava i saučesnik je u genocidu, bez obzira na stavove pojedinih građana, nosiće taj “Kainov znak” još dugo nakon što se ugase plamenovi mržnje i nasilja.

Izrael je odbacio sve optužbe za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. Vojni i politički lideri su više puta kazali da IDF djeluje u skladu sa zakonom, tvrdeći da izdaju upozorenja civilnom stanovništvu da evakuiše lokacije koje će biti napadnute i optužuju Hamas da koristi civile kao živi štit.

Međutim, sistematsko uništavanje u Gazi ne odnosi se samo na stambene objekte, već i na drugu infrastrukturu, administrativne zgrade, bolnice, univerzitete, škole, džamije, mjesta kulturne baštine, postrojenja za prečišćavanje vode, poljoprivredna područja i parkove, što ukazuje na težnju da se obnova palestinskog života na toj teritoriji učini gotovo nemogućom.

Prema nedavnom istraživanju lista “Haarec”, procjenjuje se da je uništeno ili oštećeno oko 174.000 objekata, što čini do 70 odsto ukupne građevinske strukture u Gazi. Prema podacima zdravstvenih vlasti u enklavi, do sada je ubijeno više od 58.000 ljudi, uključujući više od 17.000 djece, koja čine gotovo trećinu ukupnog broja poginulih. Više od 870 te djece bilo je mlađe od godinu dana.

Zdravstvene vlasti takođe navode da je više od 2.000 porodica u potpunosti zbrisano, dok 5.600 porodica sada ima samo jednog preživjelog člana. Vjeruje se da je najmanje 10.000 ljudi i dalje zatrpano ispod ruševina svojih domova. Više od 138.000 ljudi je ranjeno i osakaćeno. Gaza sada nosi jezivu titulu mjesta s najvećim brojem djece s amputacijama po glavi stanovnika u svijetu.

Užas onoga što se dešava u Gazi većina posmatrača i dalje opisuje kao rat. Ali to je pogrešan naziv. Tokom protekle godine izraelske snage nisu se borile protiv organizovane vojne sile. Verzija Hamasa, koja je planirala i izvela napade 7. oktobra je uništena, mada oslabljena grupa i dalje pruža otpor u oblastima koje nisu pod kontrolom izraelske vojske.

Pojedini bi mogli opisati izraelsku kampanju kao etničko čišćenje, a ne genocid. Međutim, ti zločini su povezani. Kada jedna etnička grupa nema gdje da ode i kada se neprestano premješta iz jedne takozvane sigurne zone u drugu, dok je neumorno bombarduju i izgladnjuju, etničko čišćenje može prerasti u genocid.

Povrijeđeni Palestinac u bolnici u Kan Junisufoto: REUTERS

To se dogodilo u nekoliko poznatih slučajeva genocida 20. vijeka, kao što su genocid nad Hererima i Namama u Njemačkoj Jugozapadnoj Africi, današnjoj Namibiji, koji je počeo 1904; nad Jermenima tokom Prvog svjetskog rata; pa čak i tokom Holokausta, koji je započeo njemačkim pokušajem protjerivanja Jevreja, a završio se njihovim masovnim ubistvom.

Do danas, samo je nekolicina istoričara Holokausta – i nijedna institucija posvećena njegovom proučavanju i obilježavanju – izdala upozorenje da bi Izrael mogao biti optužen za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti, etničko čišćenje ili genocid. Ta tišina je obesmislila slogan “nikad više”, pretvarajući ga iz poziva na otpor prema nečovječnosti gdje god se ona dogodila, u izgovor, opravdanje, pa čak i bjanko dozvolu za uništavanje drugih, pozivanjem na vlastitu prošlu žrtvu.

To je još jedna u nizu nesagledivih posljedica ove katastrofe. Dok Izrael doslovno pokušava da izbriše palestinsko postojanje u Gazi i istovremeno primjenjuje sve brutalnije nasilje nad Palestincima na Zapadnoj obali, moralni i istorijski kapital, na kojem je jevrejska država dosad počivala, se ubrzano troši.

Izrael, stvoren u sjenci Holokausta kao odgovor na nacistički genocid nad Jevrejima, oduvijek je insistirao na tome da se svaka prijetnja njegovoj bezbjednosti mora posmatrati kao potencijalna najava novog Aušvica. To Izraelu daje za pravo da one koje doživljava kao svoje neprijatelje prikazuje kao naciste – termin koji izraelski medijski poslenici iznova koriste za opisivanje Hamasa i, posredno, svih stanovnika Gaze, oslanjajući se na uvriježenu tvrdnju da među njima nema nevinih, čak ni među novorođenčadima, jer će i oni jednog dana postati militanti.

Možda je jedina svijetla tačka na kraju ovog vrlo mračnog tunela mogućnost da će nova generacija Izraelaca krenuti ka budućnosti bez zaklanjanja u sjenci Holokausta – iako će morati da nose žig genocida u Gazi, počinjenog u njihovo ime

Ova pojava nije nova. Još tokom izraelske invazije na Liban 1982. godine, tadašnji premijer Menahem Begin uporedio je Jasera Arafata, koji se tada skrivao u Bejrutu, sa Adolfom Hitlerom u bunkeru u Berlinu. Ovoga puta, ta analogija koristi se u okviru politike čiji je cilj iskorjenjivanje i uklanjanje čitavog stanovništva Gaze.

Svakodnevne scene užasa u Gazi, od kojih je izraelska javnost zaštićena zahvaljujući autocenzuri sopstvenih medija, razotkrivaju laži izraelske propagande da je ovo odbrambeni rat protiv neprijatelja nalik nacistima. Čovjeka podilazi jeza dok izraelski portparoli bez stida izgovaraju isprazni slogan da je IDF “najmoralnija vojska na svijetu”.

Neke evropske države, poput Francuske, Britanije i Njemačke, kao i Kanada, mlako su protestovale protiv izraelskih postupaka. Međutim, ni jedna od njih nije obustavila isporuke oružja, niti je preduzela mnogo konkretnih i suštinskih ekonomskih ili političkih koraka koji bi mogli da odvrate Netanjahuovu vladu.

U jednom trenutku činilo se da je vlada SAD izgubila interesovanje za Gazu – predsjednik Tramp je u februaru prvo najavio da će SAD preuzeti Gazu, a zatim dopustio Izraelu da nastavi s uništavanjem Pojasa i usmjerio pažnju ka Iranu. Trenutno, jedino ostaje nada da će Tramp ponovo izvršiti pritisak na nevoljnog Netanjahua da bar pristane na novo primirje i zaustavi nemilosrdno ubijanje.

Kako će na budućnost Izraela uticati neminovno rušenje njegove neupitne moralnosti, proistekle iz rođenja u pepelu Holokausta?

Na izraelskom političkom rukovodstvu i njegovim građanima je da odluče. Međutim, izgleda da postoji vrlo malo domaćeg pritiska za hitno potrebnu promjenu paradigme: za priznavanje da ne postoji drugo rješenje ovog sukoba osim izraelsko-palestinskog dogovora o dijeljenju zemlje, po bilo kojim parametrima koje dvije strane usaglase, bilo da je riječ o dvije države, jednoj državi ili konfederaciji. Snažan spoljni pritisak od strane izraelskih saveznika takođe djeluje malo vjerovatno. Duboko sam zabrinut da će Izrael istrajati na svom pogubnom putu, preobražavajući se, možda nepovratno, u potpunu autoritarnu državu aparthejda. A takve države, kako nas istorija uči, ne opstaju.

Postavlja se i drugo pitanje: kakve će posljedice moralni obrt Izraela imati na kulturu sjećanja na Holokaust, kao i na politiku pamćenja, obrazovanja i naučnih istraživanja, u trenutku kada su toliki njegovi intelektualni i administrativni autoriteti do sada odbijali da se suoče sa sopstvenom odgovornošću da osude nečovječnost i genocid, bez obzira na to gdje se oni događaju?

Oni koji su angažovani u globalnoj kulturi sjećanja i obilježavanja Holokausta moraće da se suoče s ozbiljnom moralnom provjerom. Šira zajednica stručnjaka za genocid sada je sve bliža konsenzusu da događaje u Gazi opiše kao genocid. Izraelski stručnjak za genocid Šmuel Lederman u novembru se pridružio sve glasnijoj grupi onih koji smatraju da Izrael sprovodi genocidne akcije. Kanadski međunarodni pravnik Vilijam Šejbas do istog je zaključka došao prošle godine, a nedavno je izraelsku vojnu kampanju u Gazi opisao kao “apsolutno” genocidnu.

Većina stručnjaka za Holokaust ne zastupa, ili barem javno ne izražava, ovakvo mišljenje. Uz nekoliko značajnih izuzetaka, poput Izraelca Raza Segala sa Univerziteta Stokton u Nju Džersiju, kao i istoričara Amosa Goldberga i Danijela Blatmana sa Hebrejskog univerziteta u Jerusalimu, većina akademika koji se bave istorijom nacističkog genocida nad Jevrejima ostala je zapanjujuće tiha. Neki su otvoreno poricali izraelske zločine u Gazi ili svoje kritički nastrojene kolege optuživali za zapaljivu retoriku, neobuzdano preuveličavanje, “trovanje bunara” i antisemitizam.

Palestinci čekaju hranu iz humanitarne kuhinje u gradu Gaza, 14. julafoto: REUTERS

U decembru je istoričar Holokausta Norman Dž. V. Goda kazao da se “optužbe za genocid poput ove odavno koriste kao smokvin list za šire napade na legitimitet Izraela”, tvrdeći da time dolazi do banalizacije samog pojma. Ovu “klevetu o genocidu”, kako ju je Goda nazvao u jednom eseju, on je ocijenio kao diskurs koji “koristi niz antisemitskih stereotipa”, uključujući “povezivanje optužbi za genocid s namjernim ubijanjem djece, čije su slike sveprisutne na platformama nevladinih organizacija, društvenih mreža i drugih kanala koji optužuju Izrael za genocid”.

Drugim riječima, prema tom shvatanju, prikazivanje slika palestinske djece rastrgnute američkim bombama koje ispaljuju izraelski piloti predstavlja antisemitizam.

Nedavno su Goda i ugledni istoričar Evrope Džefri Herf napisali u “Vašington postu” da se “optužba za genocid protiv Izraela oslanja na duboke izvore straha i mržnje” koje nalazimo u “radikalnim tumačenjima i hrišćanstva i islama”. Ona je, kako navode, “preusmjerila osudu sa Jevreja kao vjerske i etničke grupe na državu Izrael, prikazujući je kao suštinski zlu”.

Koje su posljedice ovog raskola između istoričara genocida i istoričara Holokausta? Ne radi se ovdje samo o akademskoj prepirci. Kultura sjećanja na Holokaust odavno prevazilazi sam genocid nad Jevrejima. Ona je postala ključni činilac u političkom, obrazovnom i identitetskom prostoru.

Muzeji posvećeni Holokaustu služili su kao modeli za prikazivanje drugih genocida širom svijeta. Insistiranje na tome da nas lekcije Holokausta obavezuju na promovisanje tolerancije, različitosti, borbe protiv rasizma i podrške za migrante i izbjeglice, da ne pominjemo ljudska prava i međunarodno humanitarno pravo, zasniva se na razumijevanju univerzalnih implikacija tog zločina, počinjenog u srcu zapadne civilizacije na njenom modernističkom vrhuncu.

Diskreditovanje istoričara genocida koji ukazuju na izraelski genocid u Gazi kao na antisemitizam prijeti da naruši same temelje proučavanja genocida: stalnu potrebu da se genocid definiše, sprečava, kažnjava i istorijski rekonstruiše. Sugerisati da je taj poduhvat motivisan zlonamjernim interesima i osjećanjima – da ga pokreće upravo ona mržnja i predrasuda koje su bile u korijenu Holokausta – nije samo moralno skandalozno, već otvara prostor za politiku negiranja i nekažnjivosti.

Isto tako, kada oni koji su svoje karijere posvetili poučavanju i sjećanju na Holokaust uporno ignorišu ili poriču izraelske genocidne postupke u Gazi, ne dovode u pitanje sve ono za šta su se nauka o Holokaustu i njegovo obilježavanje zalagali tokom posljednjih decenija. A to su: dostojanstvo svakog ljudskog bića, poštovanje vladavine prava i hitna potreba da se nikada ne dozvoli da nečovječnost ovlada srcima ljudi i usmjeri postupke država u ime bezbjednosti, nacionalnog interesa ili puke osvete.

Ono čega se bojim je da, nakon genocida u Gazi, više neće biti moguće nastaviti s poučavanjem i proučavanjem Holokausta na isti način kao ranije. Zbog toga što je država Izrael, zajedno sa svojim braniteljima, Holokaust neumorno koristila kao paravan za zločine IDF-a, postoji opasnost da će izučavanje i sjećanje na Holokaust izgubiti svoju tvrdnju da se temelji na univerzalnoj pravdi i povući se u isti onaj etnički geto u kojem je i započelo svoj život poslije Drugog svjetskog rata – kao marginalna preokupacija ostataka jednog marginalizovanog naroda, kao etnički specifičan događaj – prije nego što je, decenijama kasnije, pronašlo svoje zasluženo mjesto kao opomena i lekcija za čitavo čovječanstvo.

Podjednako zabrinjavajuća je i mogućnost da proučavanje genocida u cjelini neće preživjeti optužbe za antisemitizam, čime bismo ostali bez ključne zajednice naučnika i međunarodnih pravnika spremnih da stanu na branik u trenutku kada porast netolerancije, rasne mržnje, populizma i autoritarizma ugrožava vrijednosti koje su bile u samom središtu ovih naučnih, kulturnih i političkih nastojanja 20. vijeka.

Možda je jedina svijetla tačka na kraju ovog vrlo mračnog tunela mogućnost da će nova generacija Izraelaca krenuti ka budućnosti bez zaklanjanja u sjenci Holokausta – iako će morati da nose žig genocida u Gazi, počinjenog u njihovo ime. Izrael će morati da nauči kako da živi, a da se više ne poziva na Holokaust kao opravdanje za nečovječnost. To je, uprkos svom užasu i patnji kojima svjedočimo, dragocjena stvar, i možda će, dugoročno gledano, pomoći Izraelu da se suoči sa budućnošću na zdraviji, racionalniji i manje uplašen i nasilan način.

To neće ni na koji način nadoknaditi zapanjujući nivo smrti i stradanja palestinskog naroda. Ali Izrael oslobođen preteškog bremena Holokausta možda će konačno biti u stanju da se suoči s neizbježnom potrebom da njegovih sedam miliona jevrejskih građana dijeli zemlju sa sedam miliona Palestinaca koji žive u Izraelu, Gazi i na Zapadnoj obali u miru, jednakosti i dostojanstvu. To će biti jedina istinska pravda.

Autor je profesor studija Holokausta i genocida na Univerzitetu Braun

Esej je objavljen u “Njujork tajmsu”

Priredile: A. Š., N. B.

Vijesti